U ponedjeljak, 27. juna 2017. godine, Sportsko-rekreativno društvo ‘’Ekomen’’ organizovalo je tribinu ‘’Najbolji najboljima’’, u punoj sali Mediteran na Ekonomskom fakultetu, na kojoj je govorio proslavljeni sportista, istinska rukometna legenda ovih prostora – Veselin Vujović.
Na samom početku se studentima u ime Ekomena obratila Aleksandra Jovanović, a nakon nje i dekan Ekonomskog fakulteta, docent dr. Nikola Milović, koji nije krio zadovoljstvo što je Veselin Veselin Vujović večeras na našem fakultetu. Dekao je istakao činjenicu da je u ovoj studijskoj godini na fakultetu organizovano preko 80 različitih aktivnosti i događaja, što je zaista za svaku pohvalu. Moderator događaja je bio sportski novinar – Vlado Jovićević.
Nakon govora, u salu je ušao onaj koga su svi očekivali. Veselin Vujović je dočekan sa ovacijama i aplauzom koji se u akademskim okvirima rijetko može doživjeti.
Vujović je na samom početku istakao da je prvi put gost na jednoj ovakvoj tribini u Crnoj Gori, jer ga svih ovih godina ljudi nijesu doživljavali kao nekog ko je sa ovog područja i kao nekog ko Crnu Goru predstavlja na onakav način kako Crna Gora to i zaslužuje, uprkos tome što je uvijek isticao svoje porijeklo. ‘’Nekako kad kažem da sam Jugosloven, neki ljudi mi zamjeraju što se u Hrvatskoj osjećam kao Hrvat, u Makedoniji kao Makedonac, a u Sloveniji kao Slovenac… Ja sam jugonostalgičar, Jugosloven, pa naravno da se tako osjećam i da sam dio tog naroda i te kulture, ali nikad nijesam, niti ću zaboraviti odakle potičem i koliko sam ponosan na to.’’
Ovaj rukometni genije je istakao da je prvo trenirao karate, a zatim košarku, ali su mu rekli da nije dovoljno talentovan i visok. ‘’Sasvim slučajno sam počeo da igram rukomet. Pitali me iz škole, falio im jedan igrač, a ja nijesam ni znao šta radim, nego odem na taj poligon.. Bilo je prvenstvo škole, pobijedimo jednu utakmicu, a zatim i drugu i tako dalje… Nakon toga sam izrastao i počeo da igram rukomet, ali su me onda zvali iz jednog košarkaškog kluba, pa sam od 4 do 6 trenirao rukomet, a od 6 do 8 košarku, pa bih subotom uveče igrao košarkašku utakmicu, a u nedjelju ujutru rukometnu utakmicu.’’
Ne krije da najviše voli da pobjeđuje. ‘’Za mene je pobjeda sve. Ja sigurno neću dobiti trofej za fer plej, iskreno vam kažem. Kada igram sa suprugom karte, da li sam ja njoj ukrao džokera ili ga regularno pokupio, mene ne interesuje, samo da sam je pobijedio.’’ Govorio je o tome da kada izgubi ne večera, ne razgovara sa suprugom, sa djecom, ne javlja se na telefone.. Kada dobije – može sve.
Sa 25 godine je osvojio sve, bio je najbolji juniorski, studentski i seniorski igrač na svijetu. 7 puta zaredom bio prvak Jugoslavije, 5 puta prvak Španije – 12 godina nikada nije bio drugi, uvijek je bio prvi. ‘’Kada sa 25 godina dostigneš sve, ako si sa Cetinja i ako se ponašaš kao što sam se ja ponašao, onda ti je to malo, jer hoćeš da pokažeš još više.’’,iskreno je govorio Vujović.
Kada poredi rukomet i sport nekad i sad, kaže da je za njega Mercedes najbolje auto na svijetu, ali model od prije 30 godina i ovaj danas se ne mogu porediti. Tvrdi da su oni nekad bili tehnički daleko iznad današnjih generacija, ali su današnje generacije fizički mnogo kvalitetnije i jače. Oni su nekada unaprijeđivali jedni druge, bili ‘’sportski monstrumi’’ i imali nevjerovatan motiv. ‘’Kada me pitaju da nabrojim još 6 najboljih igrača na svijetu pored sebe, ja uvijek nabrojim tih 6 sa kojima sam igrao i živio, ne zato što ih volim, nego što stvarno mislim da bolji od njih nijesu rođeni i to je stvarno tako.’’
Govorio je da postoji razlika između Veselina Vujovića kao trenera i kao igrača. ‘’Ja Vujovića igrača nikada ne bih trpio kao trenera. Odmah bih ga otjerao. Svakog treninga morate igračima reći nešto što im niko nikad nije rekao, da im pokažete da znate više od njih, morate da ih ubijedite da mogu, da moraju… Teško je sklopiti 20 ljudi da funkcionišu kao jedan…’’
Vujović tvrdi da kada izgubite patriotski motiv, a igrate za reprezentaciju, bolje da ne igrate, da se nikad ne odazovete… Slušati himnu, otpjevati je na emotivan način, osjetiti sve to, a kasnije to prenijeti na teren je osnov svega. On mnogo radi na motivaciji, jer tvrdi da su motivacija i ambijent u reprezentaciji nešto najvažnije da biste ostvarili veliki rezultat.
Osvrnuo se na utakmicu za bronzanu medalju između Slovenije i Hrvatske na Svjetskom prvenstvu početkom ove godine. ‘’Tada sam prvi put kao trener na tom prvenstvu bio ubijeđen da možemo da pobijedimo, možda i nerealno, ali sam tako osjećao. I poče utakmica, mi ne trčimo, oni trče, oni motivisani, nas nema nigdje… Slovenci su imali tu blokadu da kada igraju protiv jačih reprezentacija i smatraju da je teško dobiti, oni i ne pokušavaju da dobiju.’’ Igračima je rekao da igraju kao da sjutra ne postoji, jer bi i on tako igrao. ‘’Pitam ih imaju li majku, sestru, ženu… Imaju… Pitam ih da li znaju da su one pokraj televizora i da plaču zbog njihovog izdanja u prvom poluvremenu.’’ Vodio je utakmicu kao da gube 2 razlike, nije gledao na semafor, niti je imao spremljene tajm-aute. Tada se desio i taj nevjerovatni preokret u finišu o kojem je pričao cijeli svijet.
Govorio je da svakako postoji žal što ga za selektora nijesu zvale Crna Gora i Srbija, a jesu Hrvatska i Slovenija. Sada više i ne vjeruje da će biti selektor ovih država, ali nikada neće zaboraviti da je krenuo odavde i da je sve napravio zahvaljujući ovom kamenu.
Tvrdi da su Crna Gora i Crnogorci specifičan narod. ‘’Plasman Crne Gore na Evropsko prvenstvo je sjajan rezultat. Crna Gora sa Slovenijom igra treću utakmicu. Ako Crnoj Gori bude trebalo – dabogda nas pobijedili. Ali da ih puštim – ne puštam nikoga i nikad. Priznajem da bih se intimno radovao rezultatu, iako to ne bih smio pokazati.’’, rekao je Vujović, pri čemu je sa studentima podijelio jednu porodičnu anegdotu. ‘’Sa sinom sam igrao košarku jedan na jedan do 21. Rekao sam mu da nećemo od nule, nego da me on vodi sa 17:0… Ako me dobije, kupujem mu motor. Povede 20:0, a ja dobijem 22:20… Kumovi, prijatelji, svi su došli da gledaju. Pri kraju su ušle u teren moja supruga i kćerka, držale me za nogu, čupale za majicu… Otresao sam ih, nije bilo šanse da me zaustave, ova mala ogulila lakat. Poslije basketa vraćali smo se kući – svi idu jednom stranom ulice, ja sam drugom stranom.’’, govorio je Vujović koji je izazvao aplauz i smijeh kod svih prisutnih.
‘’I čast i zadovoljstvo mi je što sam večeras bio sa vama tu. Naravno, bio bih srećan jednog dana da dođem i da živim u Podgorici i da budem selektor Crne Gore. Da li će se to ikada desiti? Ne znam. Nije do mene. Nijesam odavno doživio topliji i iskreniji aplauz nego od vas. Kada pričate iz duše, potrefite u srce onoga koji vas sluša. Tako je i danas bilo. Ja nemam r
